Ako bi me se mjerilo prema današnjim standardima, ja sam žena koja prilično loše vodi brigu o svojoj ljepoti i dostojanstvenom starenju. Napravila sam gotovo svaki skincare grijeh kojeg se možete sjetiti, uključujući i onaj najpogubniji: zaspala sam sa šminkom na licu. Ne jednom, nego puno puta.
Ne pijem dovoljno vode. Nemam idealnu kilažu. Ne bih si znala konturirati lice ni da mi život o tome ovisi. Cijela moja kozmetika stane u jedan vrlo mali neseser. Ne znam se dobro isfenirati unatoč stotinu pogledanih tutoriala.
Istodobno, sviđa mi se moje lice. Uvijek sam bila zadovoljna s izgledom svojih grudi, čak i sad nakon dvije ture dojenja. Volim kad nađem odličnu noćnu kremu za lice, kad me netko drugi isfenira i kad stavim crveni ruž.
Ulazak u tridesete i majčinstvo su mi otkrili da, kad je u pitanju ljepota i moji osjećaji oko iste, više stvari istodobno može biti istina. I da se ne trebam opirati toj dualnosti.
Trebale su mi godine, a iskreno, proces još traje, da prestanem količinu vremena koju ulažem u svoj izgled poistovjećivati s vlastitom vrijednošću.
Taj proces separacije je jako težak iz nekoliko razloga.
Prvo, odrasla sam na Balkanu, u vrijeme kada je gotovo svaka žena koju poznajem bila na UN dijeti i čupala brkove od nižih razreda osnovne škole. A ona rijetka koja nije sudjelovala u tome smatrala se „zapuštenom” ili „odustalom od sebe”.
Ovaj stav sam nastavila promatrati i upijati i kasnije kroz život, preko studentskih dana do rada u korporacijama. Šef me je na sastanku jednom tri puta pitao (brojala sam) jesam li dobro. Bila sam skroz dobro, ali se taj dan nisam našminkala.
Drugim riječima, vrlo rano sam, kao svaka žena koju poznajem, bila naučena da je žensko tijelo projekt na kojem se neprestano mora raditi. I da moram biti svjesna kako je i je li moje tijelo ugodno oku promatrača.
Danas govorimo ženama da su najvažnije njihove sposobnosti, inteligencija, karakter i ono što nose u sebi. Sve je to točno, ali ignorira jednu prilično očitu činjenicu: izgled i dalje previše utječe na način na koji žene doživljavamo i tretiramo. Ne samo društvo, nego i mi same sebe. Je li rješenje u potpunom voljenju sebe no matter what, zapitala sam se. Trebam li biti radikalno body pozitivna da bih pronašla slobodu?
Imala sam jednu fazu u kojoj dugo nisam brijala noge. Toliko dugo da sam s tim nogama čak otišla i u toplice. Zvuči banalno, ali za mene je to bio osobni Everest. Dok su se drugi opuštali u termalnoj vodi, ja sam se osjećala kao da sama, naoružana samo dlačicama i inatom, vodim završnu bitku protiv nekoliko stoljeća patrijarhata.
Plot twist, nikoga nije bilo briga za moje neobrijane noge. Ali ja sam za svaki slučaj odradila 100 imaginarnih razgovora u kojima objašnjavam nepoznatim ljudima svoj društveni eksperiment nebrijanja. Iz toplica se nisam vratila rasterećena. Svi ostali su se super proveli.
Tad sam shvatila da izvor moje agonije ne leži u tome jesu li noge obrijane ili ne, nego u činjenici da sam kroz odgoj kondicionirana da tome posvetim više od 5 sekundi razmišljanja u životu. Zamislite gdje bi danas bila da mi toliki dio mentalnog kapaciteta nije potraćen na to kako me društvo doživljava (narator: bila bi na apsolutno istom mjestu, ali pustite je da mašta).
U svom nedavnom eseju za Roe Magazin, Camille Roe S. objašnjava da oslobođenje zapravo uopće ne leži u neprestanom radikalnom prihvaćanju sebe i svog tijela, nego postizanju određene (rekla bih zdrave) indiferentnosti oko istog.
“Even liberation somehow became another assignment. Perhaps female liberation isn’t loving your body. What if it’s finally being allowed to forget about it? Imagine that. A woman existing in a body without making it her full-time job.”
Teško mi je zamisliti dan u vlastitom ženskom životu koji ću provesti blaženo nesvjesna i neopterećena ičim u vezi svog tijela. Jedino takvo postojanje poznajem. Svako toliko me užasne ta spoznaja. Taj nevidljivi teret koji nosi apsolutno svaka žena koju sam ikad upoznala.
Ali sad kad sam to osvijestila, možda ipak ima nade za mene. Naime, otkrila sam da, kad se žene u potpunosti predaju onome što vole, tuđa očekivanja polako izblijede i postanu samo neka daleka buka u pozadini. Čak i onaj osuđujući glas u samoj sebi slabije čuješ. Šminkaš se ako ti se šminka, ne šminkaš se ako ti se ne šminka. Obriješ noge ako ih želiš obrijati, ne obriješ ako ne želiš.
I možda upravo tu leži najveća sloboda: ne moramo se uvijek odreći ljepote i trendova koji uz nju idu, da bismo se oslobodile pritiska da moramo biti lijepe. Smijemo voljeti trendove, skincare, uređivanje, lijepu odjeću i onaj mali osjećaj zadovoljstva koji se pojavi kad se pogledamo u ogledalo i pomislimo: danas se baš sviđam sama sebi. Optimistično vjerujem da s godinama postajemo sve vještije u prepoznavanju razlike između onoga što biramo jer nas veseli i onoga što radimo jer smo naučile da bismo trebale.
Želim si dopustiti da volim ljepotu, a da joj ne dugujem ništa.
